Na svoj 44. rođendan Mila Horvat zrači više nego ikad - samopouzdanjem, iskustvom i novom životnom energijom. Ova omiljena televizijska voditeljica posljednjih godina pažljivo kroji svoj profesionalni i privatni put daleko od svjetala reflektora, ali podjednako uspješno kao nekad. U velikom intervjuu za naš magazin, Mila otkriva kako je proslavila rođendan i kako planira provesti ljeto, što za nju danas znači ljubav, tko je muškarac koji je osvojio njezino srce te zašto je odlučila zakoračiti u svijet poduzetništva. Uz laganu dozu nostalgije, ali i s puno entuzijazma za budućnost, otkriva nam svoje snove, strasti i ono najvažnije - kako ostati vjeran sebi u svijetu koji se stalno mijenja.
Mila, 4. lipnja proslavili ste 44. rođendan. Čestitamo! Kako ste ga obilježili - nekom velikom zabavom ili intimnim druženjem s najmilijima?
Hvala na čestitkama! Obično su moje proslave vrlo spontane i neplanske i znaju se protegnuti i na nekoliko tjedana. Treba spojiti sve te moje ljude u Hrvatskoj, inozemstvu, privatno, poslovno. Krećemo početkom lipnja pa dok ne završimo, ovisi gdje se nalazim i koga sretnem.
Što vam predstavlja idealan poklon? Sjećate li se najdražeg rođendanskog dara?
Najupečatljiviji poklon svakako mi je bio život, druga prilika 2013. nakon teške operacije - što sam rođendan dočekala živa i uopće ga mogla proslaviti. Stoga mi je uvijek idealan poklon okupiti svoje ljude, žive, zdrave, imati ih uz sebe, zagrliti ih taj dan i svaki drugi. To je neprocjenjiva vrijednost.
Što vam danas znači rođendan, a što su vam značili prije deset ili dvadeset godina?
Općenito volim rođendane, to su radosni i posebni dani kad su meni divni, posebni ljudi došli na svijet i zato ih uvijek volim obilježiti, pokazati im koliko mi znače, makar i malom gestom. Uvijek među prvima čestitam, dežuram već u ponoć. Kao mlađoj, rođendani su više bili sinonim za super provod, mamine vrhunske delicije, okupljanje najbližih. Danas je to nešto intimnije, neka procjena sebe same godinu za godinom, da znam jesam li na dobrom putu, prisjećanje svega proživljenog i zahvalnost na onim esencijalnim stvarima koje čine život. Dakako, uz spontano druženje s meni najdražim ljudima.
Primijetili smo da ove godine imate puno četvorki. Upravo je broj 44 u numerologiji poznat kao broj povezan sa snagom, zrelošću i velikim životnim izazovima. Osjećate li da ulazite u posebno moćnu fazu života i karijere?
Zaista? Nisam to znala, ne bavim se horoskopima i tim numeričkim značenjima, ne pridajem tome važnost, ali zvuči jako zanimljivo. I inače mi je broj 4 najdraži, sve mi je nekako u znaku toga. Ali sad kad bolje razmislim o onom što slijedi od izazova i za što se pripremam - ima tu nešto. Sad ste me baš zaintrigirali.
Velik broj žena kaže da se u 40-ima konačno oslobode očekivanja i pritisaka društva. Kako je to bilo kod vas? Je li to doba koje donosi više jasnoće i samopouzdanja?
Ovisi kad kreneš u životnu borbu. Meni je sve to došlo i ranije. Jako sam rano otišla iz obiteljskog doma, s 14 godina, pa srednja škola, učenički dom, fakultet, poslovi uz studij - morala sam rano odrasti i rano sam ostvarila neke značajne pomake i uspjehe u karijeri pa sam već s 25 godina imala osjećaj kao da mi je 40. Ali definitivno su to godine u kojima dobiješ potrebno životno iskustvo, zrelost, samopouzdanje, mirnoću, onu dozu samosvjesnosti uz koju kao kompletan i ostvaren čovjek na mnogim poljima koračaš kroz život znajući koliko vrijediš i što želiš. Lišen pritisaka i očekivanja. Četrdesete su mi definitivno najbolje godine.
Koji su po vašem iskustvu najveći izazovi, ali i najveće prednosti žena u ovoj životnoj fazi? Što biste poručili ženama koje se u ovim godinama još uvijek bore s pitanjem „Jesam li dovoljno dobra?”.
Ne volim soliti pamet drugima, mogu jedino govoriti iz vlastitog iskustva. Ma koliko god to zvučalo kao klišej i floskula i koliko god dugo trajao taj proces, zaista je najvažnije pronaći sebe. Nekima je to najveći izazov. Život je pun uspona i padova i baš je zato ključno pronaći unutarnju snagu, ostati vjerna sebi i svojim principima. Pronaći zadovoljstvo u sebi samoj, ma koliko se nekad činilo teško i nemoguće, lišiti se očekivanja i društvenih pritisaka, pogotovo u ovom licemjernom svijetu iskrivljenih vrijednosti. Pokušati pronaći unutarnji mir i pokušati pronaći najbolji način da živimo svoj život. Ne tuđi već SVOJ, kakav god bio. To je dugotrajan proces i svakodnevni rad na sebi, ali dobrobiti su neprocjenjive za kvalitetu života.
Mislite li da društvo danas bolje prihvaća žene u 40-ima kao snažne, samostalne ličnosti ili je i dalje prisutna neka vrsta nevidljivosti?
Ovisi o kojem se području i okruženju radi. Nisam se bavila analizama, mogu govoriti iz svog iskustva. Ja nisam imala problem s prihvaćanjem jer sam jako uporna i dosljedna sebi. I put do tog prihvaćanja nikako nije bio lak u sredini u kojoj sam djelovala. Ali sam se jednako tako nagledala puno situacija u kojima još uvijek vlada muški šovinizam na svim razinama i u kojima se pokušavaju na sve načine zbog raznih kompleksa, ljubomore, nemoći, problema s egom, diskreditirati upravo takve snažne i samostalne, jake ličnosti, što je porazno za vrijeme u kojem živimo.
Kako se vaš odnos prema vlastitom izgledu mijenjao kroz vrijeme - s ekranima, reflektorima - pa do sada, kad ste više iza kulisa?
Mislim da je sve teklo nekako prirodno, kako to već ide. Od tinejdžerstva kad sam imala problem s anoreksijom pa kasnije, rane 20-e kad si nesiguran, mlada djevojka s puno bespotrebnih kompleksa i još onda pod svjetlima reflektora, mikroskopskih analiza, kritika. Onda s godinama i sazrijevanjem shvatiš neke ključne stvari, postaneš pametniji, zreliji i počneš cijeniti i prihvaćati sebe baš takav kakav jesi. Neovisno o idealima koje društvo nameće. Danas se samo nasmijem na neke svoje filmove u glavi tada i sretna sam što su sve te faze iza mene i što napokon mogu biti ono što jesam, živjeti život u skladu s tim. Djevojčicama i ženama danas zaista nije lako egzistirati u društvu sa svim tim pritiscima koje ono nosi - od izgleda, uspjeha, ‘vrijednosti’, ali opet, sve je to dio životne škole. Danas mogu ponosno šetati u bilo kojem dijelu svijeta, u bilo čijem društvu, svjesna sebe, u opuštenom izdanju, neopterećena, bez šminke i osjećati se slobodnom i svojom. Taj je osjećaj sve na svijetu.
Nekoliko ste puta u životu radili velike zaokrete. Bili ste jedno od najprepoznatljivijih lica Hrvatske radiotelevizije, posebno na velikim sportskim događanjima poput svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara, a i otišli ste s nacionalne televizije. Zatim ste u potpunosti napustili sportsko novinarstvo i bacili se u poduzetničke vode. Što ste naučili o ambiciji - koliko vas je daleko dovela, a koliko vas je možda i koštala?
Imam osjećaj kao da sam proživjela već dva života, a tek su mi 44. Nekad zaboravim što sam sve napravila i radila. Dvadeset i dvije godine od prvog dolaska na televiziju - mogla bih napisati knjigu. Nema dovoljno mjesta za sve ispričati. Ambicija me svakako koštala nekih prevrijednih stvari u životu koje nemaju cijenu, a to su mir, privatnost i anonimnost, vrijeme s najmilijima koje se ne može vratiti. Ali tada kad sam započinjala svoj posao, još na fakultetu, ni ne znaš što te sve čeka i kamo vodi. Nikad nisam planirala postati neka javna ličnost, uvijek mi je smetala ta pojavnost van TV-a, kad se posao završi i ugase kamere. Nepopravljivi sam perfekcionist, oduvijek sam samo htjela najbolje raditi svoj posao i testirati svoje granice. Kad si u tom žrvnju nisi ni svjestan što se sve događa mimo toga i koliko ti štete može nanijeti. I zdravlje sam ozbiljno narušila i onda napokon odlučila otići. Danas sam naučila jako dobro balansirati posao i privatan život koji mi je važan. Preuzela sam kontrolu nad životom koju prije, kad si mlad i željan dokazivanja, često i nemaš. Kako god, ponosna sam na sve što sam i kako napravila sve ove godine i danas sam tu gdje jesam, a tek ću doći tamo gdje želim biti u narednom periodu.
Danas ste uspješna poduzetnica koja se bavi sportskim menadžmentom i konzultantskim uslugama, odnosno freelancerica ste koja ima svoju tvrtku. Koja je najveća sloboda, a koja najveća odgovornost kad ste sami svoj poslodavac Ima li dana kad poželite povratak u redakciju - ili ste ipak pronašli svoj životni put?
Sloboda je neprocjenjiva, ali je i najskuplja, pa tko voli, nek’ izvoli. U novinarskoj karijeri napravila sam više nego što sam i sama očekivala. Do danas u tom mom segmentu sportskog novinarstva još nitko od žena nije dostigao sve to što sam radila, pa kad vrlo mlad napraviš sve to, nekako moraš dalje. Još imam puno potencijala i puno toga u čemu bih se voljela okušati, testirati sebe. Ne mora uspjeti, ali moram pokušati ako već imam priliku. Tako sam i odlučila otići s HTV-a, biti na drugim kanalima pa se okušati i u sportskim savezima, menadžmentu. Planiram još dosta toga. U svemu tome nikad se nisam odrekla svoje prve profesije, novinarstva. Tu ipak imam najviše iskustva, znanja pa i dalje rado surađujem s HOO-om, raznim sportskim savezima, turističkom zajednicom, HTV-om i drugim medijima. U ovim godinama tek možeš dati najbolje od sebe.
Publika vas je voljela zbog kombinacije stručnosti, stava i stila. Koliko je bilo teško izboriti se za kredibilitet u, tada još uvijek, prilično muškom svijetu sportskog novinarstva? I sada u svijetu sportskog menadžmenta?
Tek sad vidim koliko je bilo teško. Toga nisi svjestan dok si u žrvnju. Bila su to druga vremena, tad je zaista bilo neobično vidjeti ženu na muškom terenu, da ne pričam ženu urednicu, autoricu i analitičarku nogometnih emisija. Bila sam prva po mnogočemu, a i tad je kvaliteta značila nešto. Imali smo taj dril poznatih legendi, od Milke Babović, Bože Sušeca i ostalih. Danas su neka druga vremena, općenito kao da se kvaliteta srozava, kao da kriteriji više ne postoje, čast izuzecima.
Jeste li kao žena u muškom sportskom svijetu naučili govoriti glasno - ali s mjerom?
Naučila sam da tišina nekad govori više od riječi. Takva poruka ima puno veću težinu.
Nisam agresivan, nametljiv tip i ne volim takav tip ljudi - one sirove i glasne, bez manira, koji beskrupulozno gaze preko drugih. Uvijek biram biti dama, i onda kad to možda ne bih trebala. Takva sam po kućnom odgoju i na to sam ponosna. Kad zašutim, okrenem se i odem, to ne znači da je netko pobijedio, već znači da više nije vrijedan moje pažnje i mog vremena. Svoje dragocjeno vrijeme poklanjam isključivo onima koji to zaslužuju.
Što vam danas najviše puni baterije - dobar ugovor, slobodan vikend ili povratna poruka klijenta?
Poruka klijenta s dobrim ugovorom dok imam slobodan vikend. Ma baterije mi pune isključivo moj krug ljudi, moj mir, priroda, hobiji, ples, glazba, more, putovanja… Posao je posao i ja ga doista živim i maksimalno sam mu posvećena, ali sam naučila odvojiti privatno od poslovnog. Da bi dao svoj maksimum u današnjem kaotičnom svijetu, moraš imati ravnotežu privatnog i poslovnog.
Kada pogledate unatrag na sve što ste prošli - od vrhunaca sportskog novinarstva do borbe s bolešću - što mislite da vas je najviše oblikovalo kao ženu koja ste danas?
Ma sve, još od djetinjstva, kućnog odgoja, škole, ranog odlaska od kuće, učenički dom, sve te bolne lekcije, iskustva. Naučila sam više iz poraza nego pobjeda. Bilo je divnih trenutaka, izazovnih, jako teških, nekad neizdrživih, bolnih, ali bez svega toga danas ne bih bila tu. Ponosna sam i zahvalna na svakom dijelu. Imam još toga za reći i u tišini spremam nešto sebi veliko, novo i drugačije.
Već ste neko vrijeme u sretnoj vezi. Možete li nam nešto otkriti o svom odabraniku? Jednom ste rekli da je riječ o strancu, Španjolcu…
Jednom i još uvijek... Pokušavam zadržati privatni život. Tim više što se ta druga osoba ne želi eksponirati i to poštujem. Ja nekad moram istrpjeti taj dio zbog svog posla, ali moji bližnji ne moraju, pa neka tako i ostane. Mi smo prije svega prijatelji koji se već godinama jako dobro poznaju i razumiju i dopuštaju jedno drugome da budu to što jesu, bez potrebe gušenja, uvjetovanja, raznih pritisaka. Sve je zapravo u suštini vrlo jednostavno - dvije smo zasebne individue koje mogu lako funkcionirati zajedno, ali isto tako i odvojeno, ako nas okolnosti razdvoje.
Ljubav u četrdesetima - zrelija, dublja ili jednostavno slobodnija? Kako biste opisali ono što trenutačno imate u svom životu?
Apsolutno zrelija, staloženija, mirnija, slojevita… Uvijek se sjetim one izreke: “Djevojčica misli da je prava ljubav ona zbog koje noćima ne spavaš, ne jedeš, ne dišeš, ne funkcioniraš, a žena zna da su prava ljubav mir i spokoj, miran san, miran život”.
Upoznati pravu osobu nakon svega što ste prošli - je li to potvrda da život uvijek ima još jedan as u rukavu?
Ma i više njih. Sretna sam i mirna što nakon svega imam bar po jednu pravu osobu u prijateljskom smislu, poslovnom, obiteljskom i partnerskom. To je za mene najveća vrijednost. Nikad ne znaš što život nosi i takve ljude treba znati sačuvati u bilo kojem obliku. Danas znam da ću, i ako ne uspijem ostati partner, uvijek ostati čovjek i prijatelj. Što god radiš, kako god živiš, ostani čovjek do kraja.
Što ste danas spremniji dati u vezi nego što ste bili s 30?
Cjelovitiju i drugačiju sebe, svoje vrijeme, povjerenje, slobodu da druga osoba bude ono što jest, mir, staloženost, kompromis.
Nakon svega što ste prošli, postoji li u vama snažnija potreba za mirom, domom, pa možda i time da se ‘skrasite’?
U meni ima više Mila, barem dvije, tipični Blizanac. Odmalena sam spoj dviju krajnosti pa onda kako se koja probudi i dominira tog dana. Jedna bi isključila sve i otišla daleko od svih u osamu, druga bi u svemir i sve bi ‘odmah i sad’, treća bi nešto, a još ne zna točno što, a četvrta zna što bi, ali joj sad nije pravi tajming. Treba sve to izbalansirati. Sa mnom nikad dosadno. Svakom pojam ‘skrasiti se’ znači nešto drugo. Ja se mogu skrasiti sutra, a ne moram nikad. Ako mislite na brak, djecu, odavno ne osjećam taj pritisak i nikad nisam podlijegala društvenim normama i ‘moranju’, još kao dijete bila sam ‘uvik kontra’. Svatko ima svoj životni put, svoj križ, nismo svi stvoreni za iste stvari. Više ne radim velike i detaljne životne planove, najbolje stvari događaju se spontano. Barem meni.
Nakon godina pred kamerama, danas ste iza kulisa - ali i dalje u središtu sportskih priča. Kako izgleda vaš život u ‘drugom poluvremenu’ karijere?
Dobro što nije došlo treće poluvrijeme. Šalim se, tako se zvala emisija koju sam nekad uređivala i vodila. Ja sam na minimalno dvije adrese, nekad i na više njih, i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Vječno u pokretu, obvezama, razasuta na više područja, u novim izazovima, svom užurbanom tempu. Ima tu još dosta toga uz sport. Tipičan sam operativac na terenu i multitasking je moj ‘forte’. Nekad imam osjećaj da neću ni stići okušati se u svemu što bih htjela, ali sve u svoje vrijeme. Jedan poziv kod mene može promijeniti sve, ako ste spremni za izazov. A ja ih oduvijek obožavam.
Gdje ćete i kako provesti ljeto koje je pred vama?
Ljeto obožavam i zaista živim za njega. To je uvijek moj najdraži period. Moji prijatelji i obitelj već su naučili da me ne pitaju ništa unaprijed jer kod mene nema pravila ni striktnih privatnih planova. Kao što sam već navela - jedan poziv, jedan zanimljiv prijedlog može promijeniti sve. Jedino je sigurno da ću biti u maksimalnom pokretu i na nekoliko adresa, kao i dosad.
